Maslina meni

KOZMETIKA – PRIRODNA ILI KONVENCIONALNA?

KOZMETIKA – PRIRODNA ILI KONVENCIONALNA?
Datum objave: 27.02.2017.
Kategorija: Zdravlje

Danas je bezmalo svima poznato da postoje i prirodni i konvencionalni bilo kozmetika, hrana, bilo drugi proizvodi ili način života i razmišljanja. Kako smo došli uopšte do toga da za ljudsku upotrebu ili bilo koji živi organizam postoji mogućnost da se proizvodi i koristi nešto što ne ide u prilog zdravlju je pitanje na koje se može odgovarati sa stanovišta mnogobrojnih i raznorodnih nauka, od istorije, filozofije, preko biologije te sve do politike i ekonomije, ali je za nas „obične“ potrošače najbitnije saznanje da izbor postoji imajući na umu da bi on morao biti zasnovan na poznavanju pravih činjenica o onome što koristimo i kako to utiče na naše zdravlje.

Sve što se nalazi oko nas utiče na nas, ponajviše ono što unosimo u ili stavljamo na sebe. Osim kvaliteta materijala od koga je sačinjena naša odeća, najvažniji spoljni, fizički i uticaj koji sami svakodnevno vršimo na sebe se dešava preko kože obzirom da je ona naš najveći organ, a pride se sve što unosimo preko kože, u roku od najviše pola sata nađe u našoj krvi. Na vazduh koji udišemo teško da možemo uticati za razliku od preparata koje svojevoljno nanosimo na kožu, te to spada u sopstvenu odgovornost. Poneko misli da je bezbednije ne koristiti uopšte proizvode za negu kože ali to je svakako u neznanju da se vremenom svačija koža isušuje i isprva okom nevidljive mikrofisure i suvoća postaju podloga za razne bakterije, viruse, keratoze pa i druge, ozbiljnije kožne bolesti. Dakle, sigurno je da kožu kao i sebe, treba hraniti i pojiti, ali treba odlučiti čime.


Pred nama su najmanje tri mogućnosti: kupovati prirodnu kozmetiku, kupovati konvencionalnu kozmetiku ili praviti je sami. Ovo treće će biti ili neće biti prirodno zavisno od toga koje sastojke upotrebljavamo, koji postupak primenjujemo, kako čuvamo pripremljeno... I na tom primeru jasno uviđamo da su upravo to one iste razlike koje odvajaju prirodnu od konvencionalne kozmetike. Svakako će konvencionalno uzgajani krastavac čije ćete sveže kolutove staviti na lice biti bolja opcija od konvencionalnog preparata na bazi ovog povrća, ali pesticidi iz i sa njega će svejedno biti prisutni i... nepoželjni, jer su mali izgledi da možete znati njegovo poreklo, način uzgoja i kako je došao do vas. Osim, naravno, ako ste među retkim srećnicima koji ga sami mogu ubrati u svom organskom dvorištu.

Sastojci koji omogućuju da preparat za kožu bude prirodan su oni koji se uzgajaju na nezagađenom tlu (tačnije minimalno zagađenom, jer danas nema u svetu ničeg stopostotno nezagađenog), od maksimalno prirodnog zrna ili korena, zalivani što čistijom, po mogućstvu izvorskom vodom, ubrani i odloženi u optimalnom periodu na optimalan način. Prirodni sastojci su ujedno sami za sebe i najskuplji jer ishod prirodne selekcije i nekorišćenja pesticida su manji prinosi zdravog i neoštećenog ploda u odnosu na one konvencionalno uzgajane gde oni brojni oštećeni ipak opstaju zbog veštački održavanih uslova njihove sadnje, rasta i branja. Srećom, počele su ponovo i sve više da se koriste metode iz perioda pre industrijske proizvodnje, iskustvo naših davnih i nedavnih predaka i zdrav razum te se primenjuju ručno odstranjivanje korova, plodored, pravilne kombinacije biljaka koje se uzgajaju i onih koje ih prirodno štite, itd.

Što se tiče postupka obrade, stvari su složenije. Njegova osnova za pravljenje proizvoda je formula, ona „dobitna kombinacija“ koja će najbolje odgovarati za traženu i određenu primenu. Znalački treba upotrebiti svojstva koja svaki dar prirode sam po sebi poseduje. Većina ljudi zna da kamilica smiruje, žalfija dezinfikuje, lavanda opušta... ali će stručnjaci i tehnolozi znati da li se za određenu primenu plodovi koriste celi ili samo njihovi ekstrakti, da li u obliku kreme, tonika, seruma, ulja, eliksira, rastvora itd. i kakav tehnološki postupak treba koristiti da bi se to dobilo.

Da bi se proizvod održao i bio prijatan za korišćenje potrebno je upotrebiti određene sastojke, koji takođe mogu biti prirodni ili ne, to su konzervansi i emulgatori, parafini, voskovi, esencije, arome, mirisi, boje... Za nas, „obične“ potrošače, je manje važno poznavanje umeća pravljenja preparata, a najbitniji je krajnji proizvod. Ako znamo da neki preparat ne stvara naviku upotrebe ili zasićenje, ako je bezbedan po pitanju razgradivosti u našem telu da se ne bi bespotrebno sakupljao u njemu, ako podstiče našu kožu da koristi sopstvene potencijale da se štiti, tj. da proizvodi kolagen, lipide, aktivira sopstvene metaboličke procese, mi za njega možemo reći da je prirodan. Ali pre nego što možemo da izvedemo taj zaključak, na raspolaganju su nam i neka druga saznanja da bi smo imali najveći mogući procent izvesnosti da smo došli do prirodnog proizvoda.

U tržišnoj džungli i borbi za potrošača, čini se da su svi trikovi dozvoljeni i tako marketing sebi dozvoljava da istog zbuni, računajući upravo na njegovo nepoznavanje određenih činjenica i nedovoljnu pažnju pri kupovini, a sam omot tj. ono što na njemu piše je već bogat izvor informacija. Znajte da je proizvod manje prirodan i izaziva više poremećaja i ozbiljnih oboljenja:

- sve što je spisak sastojaka tog proizvoda duži, sitnije ispisan i u sebi sadrži kodirane sastojke (izražene brojevima i velikim slovima) ili one koji počinju sa metil-, propil-, butil- itd.;
- ako sadrži bilo koje nusproizvode naftne industrije, a oni se obilato koriste u preradi konvencionalnih kozmetičkih preparata;
- ako u sebi ima bilo koji veštački emulgator, aditiv, konzervans, parabene, formaldehid, natrijum-lauril-sulfat, parfem, čija porekla nisu navedena;
- sve što je rok trajanja duži;
- ukoliko nema neki od priznatih sertifikata koji potvrđuju organsko poreklo i postupak.
Uz sve to je veoma moguće da takav proizvod izaziva upravo ono što bi trebalo da spreči.

Pakovanje nam takođe dosta toga pokazuje. Plastična ambalaža je najzastupljenija kod svih proizvoda, te ukoliko ovi zadovoljavaju kvalitetom, trebalo bi ih posle kupovine prebaciti u čiste staklene teglice na primer, i to u jednu veću u kojoj će biti odloženi van domašaja svetlosti i jednu manju koja će se dopunjavati i koristiti, sve to radi sprečavanja oksidacije. Proizvodi u tubama sami po sebi sprečavaju oksidaciju ali su iznutra ipak u kontaktu sa najčešće aluminijumom, što isto može izmeniti svojstva proizvoda. Proizvodi koji se prodaju u staklenoj ambalaži su po pravilu najkvalitetniji, a o tome govori i njihova cena.

                                 

No sa cenom ipak treba biti oprezan. Postoje veoma skupi, a neprirodni proizvodi, i to poznatih firmi, ali ta visoka cena pokriva velike troškove dizajna, reklame, plaćanja poznatih ličnosti koji ih promovišu... i činjenicu da su ti proizvođači svesni kako su potrošači neretko u stanju da plate više kako bi imali poznati proizvod „u trendu“, drugim rečima da nisu ni svesni da kupuju glamur. Isto tako, postoje kvalitetni proizvodi koji su pakovani u skromne ambalaže upravo da bi cena bila pristupačnija. Oni potrošači koji žele zaista zdravije proizvode za sebe i svoje bližnje će se više potruditi da do njih dođu te će obraćati pažnju na sve elemente koji im mogu u tome pomoći i tako svesti mogućnost da upotrebe nezdrav proizvod na najmanju moguću meru. Ako većina bude tako postupala, mit da je ono što je prirodno obavezno i skuplje će vremenom postati prazna priča.